TRADICIJA —TO NIJE NJEGOVANJE PROŠLOG
NEGO TRAJNOG
TRADICIJA
se u Crnoj Gori gaji s osobitom pažnjom, i valjda se niđe drugo ne njeguje i
ne čuva kao u ovim krajevima. Kad ovo kažemo, moramo ipak imati u vidu da se
u novije vrijeme sve više i sve brže mijenja odnos prema tradiciji. U novije
vrijeme kada nestaju oni specifični uslovi u kojima je tradicija gajena,
dakle u vrijeme naglog prelaska na moderan način življenja i ponašanja, i
bezrezervnog prilagođavanja novoj sredini, dolazi do napuštanja tradicije i
tradicionalnih etničkih normi, što vodi otuđenju i moralnom nazadovanju. U
takvim uslovima mlađi ostaju neobaviješteni o prošlosti svoga kraja i svojih
predaka, pa tako, gledajući na prošlost iz sadašnje perspektive, svjesno ili
ne — stvaraju krivu sliku o njoj. Kao posljedica toga, sve su češći primjeri
da mnogi, a osobito mlađi, nastoje da se što prije udalje od “staroga”, da
bi zaobišli i “zaboravili” svoje skromno seljačko porijeklo — pa ih to često
čini smiješnim.
Dovoljno se prisjetiti koliko detaljno izučavamo istoriju drugih naroda—pa
ćemo uočiti koliko malo o sebi znamo, te će nam izreka “Ako neznaš ko si,
ne znaš ni što si” postati utoliko logičnija. Ovaj rad, dakle ima za cilj da
donakle popuni tu prazninu, naravno u okvitu teme koju tretira, i u mjeri
koliko je to ovakvim pristupom bilo moguće. Jer kako reče neki uman čovjek,
ništa ne počinje od nas - čak ni mi sami ...
Poštujuci, misao da tradicija nije njegovanje zastarjeloga, već onoga
trajnog i vrijednog, pokusao sam pribaviti i predociti osnovne podatke o
Lješevom Stupu i bratstvu Popivoda, izdvajajući ono sto sam smatrao da treba
pamtiti. Otimajući činjenice od zaborava, želio sam mlađima, koji su i
teritorijalno manje — više udaljeni od starog zavičaja, saopštim neke
činjenice i predanja o njihovom zavičajnom selu i razvoju porodične loze, o
životu i kretanju njihovih predaka u proteklim vremenima, o njihovim
naravima i mentalitetu i o sredini u kojoj su vjekovima živjeli.
Uložio sam dosta truda u nalaženju izvornih materijala, kako bi se što više
podataka baziralo na arhivskim dokumentima i literaturi, ali se, i pored
takvog nastojanja, dobar dio moga kazivanja morao temeljiti na narodnom
predanju, koje je u ranijim vremenima bilo jedini “udžbenik” istorije.
Od 1967 počeo sam bilježiti prisjećanja naših starih rođaka pok. Milovana
Lazareva (1897-1972), pok Jagoša Gorčinova (1896-1982), Vuka Lukina (1889),
Krsta Lukina (1891), Nikole Radojeva (1897) i još nekolicine Popivoda
rođenih poslije 1900. godine. Oni su o prošlosti dosta znali, i sva predanja
koja su ovđe navedena—poticu od njih.
O bratstvu Kuzman, sa kojima nas veže vjekovno zajedništvo, pisao sam nešto
malo, ali sam svjestan da to nije dovoljno. Razlog je u tome što su se oni
počeli raseljavati još prije dvjesta godina, tako da su u ovom vijeku u selu
živjele samo dvije-tri porodice, pa bi svestranije istraživanje njihove
prošlosti zahtijevalo mnogo više vremena i truda. Zbog toga sam morao, iako
mimo svoje želje, to ostaviti nekom drugom da uradi.
Žao mi je što se ovđe neće naći podaci o našim majkama i sestrama, koje su
veoma zaslužne za sve ono dobro i čestito, i koje su podnosile ogromne
napore. Međutim to bi nas pretrpalo podacima koji nijesu uvijek dovoljno
provjereni, ili bi bili nepotpuni, pa bismo napravili nepravdu prema onima
koje bismo zaobišli.
Želim naglasiti da o bratstvenicima koji su prezivjeli rat 1941-1945 nijesam
davao biografske i druge podatke, sem kada je njihovo ime vezano za
konkretni događaj o kojem se govori. Smatrao sam da je za to, ipak,
neophodna vremenska distance. Izuzetak je donekle Krsto Gorčinov, zbog toga
sto cjelokupna napredna aktivnost u ovom selu — posebno do 1941. godine
neodvojivo vezana za njegovo revolucionarno djelovanje, a to je imalo
velikog uticaja na sve ono što se u kasnije u selu zbivalo.
Ovaj rad nema drugih pretenzija osim da članovima bratstva Popivoda, i
drugima koje to zanima, pruži mogućnost da na jednom mjestu nađu nešto
podataka o ovom katunskom selu i njegovim žiteljima, podataka koji su do
sada bili rasuti, ili bi pak kao predanje trajno pali u zaborav.
Na Cetinje
17. jula 1984. godine
AUTOR
|
