LJEŠEV STUP I NJEGOVA ŠIRA OKOLINA

        LJEŠEV STUP je malo selo koje pripada plemenu Bjelice, u Katunskoj nahiji. Nalazi se na oko 800 metara nadmorske visine, u samom podnožju planine Lisac (1154 m). Udaljeno je 27 km od Cetinja, 3.5 km od Čeva, 30 km od Danilovgrada, i 48 km od Nikšića (preko Bijelih Poljana). Kroz selo prolazi put Cetinje—Čekanje—Čevo, koji je izgradjen 1902. godine. Od Čeva se ovaj put grana prema Nikšiću, odnosno Danilovgradu.

Lješev Stup se prvi put u pisanim izvorima pominje u turskom defteru iz 1521. godine, u kojem se govori o Bjelicama kao selu od 80 kuća i četiri zaseoka (Lješev Stup, Prediš, Resna i Slatković). U defteru iz 1523. godine pominje se kao selo sa 5 kuća,¹ a dr Jovan Erdeljanović je 1910. godine izbrojio 23 domačcinstva. ”U selu stanuju dva bratstva: Popivode (20 ”kuća”) i Kuzmani (3 ”kuće”)”, -zapisao je Erdeljanović.²

O tome kako mu je nastalo ime, postoji više mišljenja. U Njegušima takođe postoji Lješev Stup, ali kao naziv za zemljište, manju parcelu. Erdeljanović smatra da je rijec stup (стьлпь) nesumnjivo stari, u značenju za manji i, naročito udešeni posjed, a za Lješ da je “vrlo staro lično ime srpsko”, pa dodaje: Dakle naziv Lješev Stup je uspomena na neku davnašnju ličnost, kojoj je pripadala ta zemlja”.³

Rajnold Trautman, njemački naučnik, navodi više toponima u čijoj se osnovi nalazi Lješ (Lešnica, Lešnevo, Lešane, Lešani)⁴, a nalaze se u Polablju (nekada slovenski predio od Labe do Baltičkog mora, u današnjoj Istočnoj Njemačkoj), koje uzimaju kao postojbinu predaka Crnogoraca. Ove nazive, koji se danas čitaju kao Lješnica, Lješno, Lješani i tako dalje, dovode u vezu sa nazivima u Crnoj Gori, kao što su Lješanska nahija, Lješkopolje, Lješev stup – što treba da znači da su starog slovenskog porijekla.

I prema doktoru Radoslavu Rotkoviću, slovenska plemena koja su iz Polablja doselila u naše krajeve, donijela su “rojeve starih toponima”, kao što je u Americi nastalo 5 Beograda ili Lovćenac u Vojvodini”. Tako se, prema ovom autoru, pored ostalih mogu prepoznati plemena: Riječani (Rečanen), Cuce (Zuzen), Bjelice (Bielitz) i mnoga druga.⁵

Profesor Andrija Lainović, uz čiji članak u Enciklopediji Jugoslavije, navodi rodoslov porodice Crnojevića (Đuraševića) u kojem se nalazi njihov član Lješ (Aleksa) Đurašević (Crnojević),  koji se sa bratom Đurđom pominje 1403-1431. godine. “Crnojevići (Đuraševići) feudalna porodica u Zeti. Prvi put se pominju 1331, a drže posjede u Katunskoj nahiji”. – kaže profesor Lainović.⁶

O ovoj porodici i njenom članu Lješu dosta podataka saopštio je i Risto Kovijanić, na osnovu dokumenata iz kotorskog arhiva. “Aleksa Lješ Đurašević javlja se 1403. godine zajedno sa bratom Đurđem. Zajedno se pominju u Kotorskom statutu (str. 315), u odluci Senata mletačkog od 8. marta 1420. U razvalinama manastira na ostrvu Komu, između Žabljaka i Vranjine (na Skadarskom jezeru, prim. V.P.) nađena je grobnica Lješa Crnojevića... sa natpisom bez oznake godine. Ljubomir Stojanovićdatirao je natpis “oko 1420” (Zapisi i natpisi, I). Bilo bi tačnije da je stavio oko 1425. godine jer je to grob Alekse - Lješa Đuraševića – Crnojevića... ne zna se da li je Lješ imao potomaka”, - saopštava Kovijanić.⁷

Nema sumnje da je Lješ Crnojević istorijska ličnost iz navedenog perioda, a pošto su Crnojevići “držali posjede u Katunskoj nahiji” moguće je da je Lješev Stup dobio ime po ovom Lješu, kao negdašnjem posjedniku zemljišta na tom prostoru. To ne znači da su stanovnici naselja njegovi potomci, već podaci ukazuju da je vrlo vjerovatno da je Lješ bio prisutan tamo kao posjednik zemlje. I po narodnom predanju, koje ovđe i danas živi, ovaj naziv se dovodi u vezu sa feudalnim posjednicima iz porodice Crnojevića, a to ujedno može da znači i potvrdu Erdeljanovićevih navoda da je naziv Lješev Stup ”uspomena na neku davnašnju ličnost, kojoj je pripadala ta zemlja”.

Svodeći razmatranje porijekla i značenja ovih riječi (Lješ i Stup), možemo sa dosta sigurnosti zaključiti, da je naziv Lješev Stup nastao kao naziv za zemljište (stup) koje je nekada pripadalo posjedniku Lješu – po svoj prilici Lješu Crnojeviću.

*        *        *

Područje Lješeva Stupa (sa Kosačom, visijom u zaleđu) zahvata površinu od oko 7.66 kilometara kvadratnih, od čega je njiva oko 9.30 hektara, livada oko 1.75, pašnjaka oko 51, šuma oko 440 i neplodnog zemljišta oko 264 hektara. Od toga komunica – zajedničko dobro sela – zahvata površinu od oko 2.20 hektara.⁸  

Zemljište je brdovito, sa dosta kamenjara i rijetke šume. Istočna strana sela obiluje šumom koju čini listopadna “pitoma gora”: grab, jasen, hrast, dub, kun, dok od Jelinica pa dalje Kosačom preovlađuje bukva. Veliki šumski požar, koji je 1981. godine zahvatio lješevostupsku stranu Lisca, uništio je dio najbolje šume, pa će proći mnogo godina dok priroda vrati Liscu prvobitni izgled. Unazad 15-20 godina počela je intenzivna sječa šume u Liscu, njegovom podnožju i okolnim manjim šumama na području sela. Savremene motorne pile jako su je prorijedile, pa iako se ona danas brže obnavlja, pošto više gotovo nema njenih neprijatelja—koza, šume je svakim danom sve manje. Ona se danas koristi samo za ogrijev. Šuma koja se nalazi od Jelinica pa dalje Kosačom očuvana je, jer je daleko od puta, pa se njeno korišćenje za sada ne isplati.

Iza Lisca u Kosači nalaze se najbolji pašnjaci i sjenokosi, ali kako je iščezla stoka, tako i te pašnjake i sjenekose sve više osvaja šuma, pa nije daleko dan kada će i oni “iščeznuti”.

U središnjem dijelu sela nalazi se glavnina obradive zemlje, koju čine nekoliko dolova grupisanih na užem prostoru (Slatkov do, Medov do, Duboki do, Grgurov do, Stankov do). Okolo kao i u Kosači, takođe ima više dolova i dosta vrtača, koje su obrađivane sve dok je nastalo masovno iseljavanje. Zemlja je pretežno crnica “buavica”, i dobro rađa, ali traži i dosta vlage i gnojiva. Tlo je krečnjačko, porozno, pa na čitavom području sela nema ni jedne “žive”, izvorske vode.

*        *        *

Stara Crna Gora imala je četiri nahije: Katunsku, Riječku, Crmničku i Lješansku. Više od polovone čitave Stare Crne Gore čini teritorija Katunske nahije. I danas ima nepromijenjenu teritoriju, mada ne prestavlja nikakvu zasebnu administrativnu cjelinu, već je njen naziv ostao da živi s tradicijom.

Katunsku nahiju, kao teritoriju, čine devet plemena: Cetinje, Njeguši, Ćeklići, Bjelice, Cuce (Velje i Male), Ozrinići (Čevo), Pješivci (Gornji i Donji), Zagarač (Gornji i Donji) i Komani (Komani u užem smislu i Bandići).⁹

Po mišljenju nekih autora, ime je dobila po nekadašnjim katunima zetskih stočara. Doktor Milisav Lutovac kaže da Katunska nahija znači jako zatalasanu morsku površinu, i da je sa najezdom Turaka, postala stalni zbjeg ne samo ovih stočara nego i stanovništva iz Hecegovine, Bosne, Raške, Brda i ostalih djelova Crne Gore. Takođe navodi da po vremenu doseljavanja postoje dva sloja stanovništva—doseljenici do kraja XV vijeka, poglavito iz Zete, i kasniji čiiji su preci došli u toku XVI i XVII vijeka. “Katunska nahija, ta kamenita tvrđava u koju se zbjeglo stanovništvo iz raznih krajeva, bila je poslednje uporište ostataka srednjevjekovne nemanjićke države. Odatle su se vodile neprekidne borbe protiv turskog zavojevača i za stvaranje crnogorske države”.—navodi Lutovac.¹⁰ O nastanku Katunskih plemena Risto Kovijanić kaže: “Na osnovu podataka iz kotorskih izvora može se zaključiti: da crnogorska plemena Katunske nahije nijesu izrasla iz katuna, nego iz seoskih naselja”.¹¹

Kamenita i siromašna priroda Crne Gore, u kojoj se po tome ističe Katunska nahija, bila je zanimljiva za sve strane posjetioce. Francuski intelektualac Anri Delari, sekretar knjaza Danila od 1856. do 1859. godine, je veoma slikovito pisao o Crnoj Gori: “Posmatrana sa Lovćena, Crna Gora liči na neko uzburkano okamenjeno more… Prema jednoj legendi, bog je, stvarajući svijet i raspoređujući ravnice i  planine na zemlji, nosio u vreći potrebno kamenje. Od duge upotrebe vreća se poderala i kamenje se srućilo praveći ogromnu gomilu kasnije nazvanu Crna Gora”.¹² Naravno, ova legenda je nastala kao šala, ali ona, koliko šaljvo toliko i slikovito, dočarava kako izgleda kamenita i neplodna priroda Katunske nahije, odnosno Stare Crne Gore.

*        *        *

Bjelice se kao teritorija prvi put pominju 1430. godine.Taj podatak naveo je Konstantin Jirček (“de zenta Bielize”). U isto vrijeme pominju se i u kotorskim spomenicima, 1431. godine (Bielice).¹³ U turskom defteru iz 1521. godine vode se kao selo sa 80 kuća i četiri zaseoka (LješevStup, Prediš, Resna i Slatković).¹⁴ Po nekim starim predanjima, prvi žitelji Bjelica doselili su se iz okoline Gacka, iz mjesta Čarađe,¹⁵ pa se i porijeklo Lješevostupaca vezuje za njih.

Bjelice se nalaze u središtu Katunske nahije, opkoljene ostalim plemenima, a sa jugoistočne strane graniče se malim dijelom sa Riječkom i Lješanskom nahijom. Dijele se na Gornje i Donje Bjelice. Ta podjela je samo orijentacionog karaktera, a uzrokovana je time što se Donje Bjelice nalaze na nižoj nadmorskoj visini, i što su sela izdvojena od ostalih. Gornjim Bjelicama pripadaju sela: Resna (Dub), Ublice, Dide, Prediš, Pejovići, Malošin do i Lješev Stup, a Donjim Bjelicama sela: Tomići i Mikulići. Bjelice su u doba Stare Crne Gore bile kapetnija, a između dva svjetska rata zasebna opština, kao i jedno vrijeme poslije drugog svjetskog rata. Danas pripadaju Mjesnoj kancelariji Čevo, opština Cetinje, a Mikulići su administrativno prikljućeni mjesnoj kancelariji Đinovići. Čevo i Bjelice danas čine jednu mjesnu zajednicu.

 Nekada su Bjelici imali svoja zimovišta po Rijećkoj nahiji. Sagonili su stoku prema Skadarskom Jezeru, i u XVII vijeku zaposjeli Ceklinsku i Dobrosku Župu, gotovo sve do Žabljaka na Skadarskom Jezeru. Zbog toga su imali sukobe sa Ceklinjanima, koji su ih poslije teških borbi istisnuli prvih decenija XVIII vijeka.¹⁶