BRATSTVO KUZMAN

U LJEŠEVOM STUPU su od davnina živjela samo dva bratstva - Popivode i Kuzmani, čiji su se preci nekada drugačije zvali. Ne zna se da je u selu postojala treća porodica, jer pod Lješevostupcima su se uvijek podrazumijevala samo ova dva bratstva. Međusobno su se uvijek odnosili kao rod, i takvi odnosi su se održali sve do danas, ali nije bilo moguće naći genealošku vezu između ovih porodica.

Kuzmani su se počeli raseljavati mnogo ranije od Popivoda, i uvijek bili malobrojniji. Prema do sada pribavljenim podacima, prva porodica Kuzman koja se iselila iz Lješeva Stupa, po svoj prilici između 1780. i 1790. godine, nastanila se prvo u selu Kosić, u Bjelopavlićima, da bi kasnije prešli u selo Ćurilac kod Danilovgrada, đe njihovi potomci i danas žive. Za razliku od svih ostalih Kuzmana njihovo prezime je Kuzmanović. Nije sigurno utvrđeno da li su sa tim prezimenom pošli iz Lješeva Stupa ili su ga kasnije izmijenili, ali su svi izgledi da je tačnije ovo drugo. Krsnu slavu Jovandan promijenili su u Petrovdan, jer je to bila slava svih ostalih seljana, dok su prvobitnu slavu zadržali kao prislužbicu. Da nužda zakon mijenja, vidi se i po tome što su i krsnu slavu morali prilagoditi sredini, jer zbog siromaštva nijesu mogli podnijeti velike troškove koje bi samo oni u čitavom selu morali praviti za Jovandan. Pored ostalog i ovo predanje potvrđuje njihovo porijeklo iz Lješeva Stupa. Dalju potvrdu predanja da su davno iselili nalazimo i u činjenici što su svojevremeno (poslije oslobođenja od Turaka 1878. godine) dobili sva prava kao i Bjelopavlići na korišćenje "planine", to jest ispaša i ljetnjih katuna na visiji Vukotici, đe i danas imaju privatne posjede. Nasuprot tome to pravo nijesu dobile neke bjeličke familije (Milići)koje su tamo doselile poslije 1878. godine, jer su tretirane kao doseljenici.   

Turska okupacija, slabe komunikacije i druge nepovoljne prilike, učinile su da veze sa rodnim selom njihovih predaka veoma slabe. one su unekoliko obnovljene tek iza II svjetskog rata.

Sljedeće iseljavanje Kuzmana iz Lješeva Stupa izvršeno je poslije oslobađanja crnogorskih krajeva od Turaka 1878. godine, i to u okolinu Ulcinja, odnosno Nikšića. Porodica Nikole Vukova Kuzmana preselila je u okolinu Ulcinja, a porodica Krsta Kekonjina i Janka Šćepanova - okolinu Nikšića. O preseljenju Janka Šćepanova nalazimo dokaz u popisu stanovništva iz 1879,⁶⁹ odnosno 1899. godine.⁷⁰ Kod prvog popisa (1879) u Lješevom Stupu su upisane 3 porodice Kuzman sa 18 članova (9 muških i 9 ženskih), a među njima i Janko Šćepanov sa svoja tri sina: Đurom, Lukom i Jošom (Jovanom). Prilikom drugog popisa ova porodica je popisana u selu Krnjači, kod Nikšića, ali u tom spisku nema Janka i sina mu Luke. Janko je između dva popisa vjerovatno umro, a Luka se preselio u Pobore, selo poviše Budve.Njihovih potomaka i danas tamo ima, ali je većina njih nastanjena u Kotoru.

Nikola Vukov i Krsto Kekonjin nijesu obuhvaćeni nijednim od ova dva popisa, pa je vjerovatno da su oni preselili 1878, ili pak 1879. godine, ali prije nego što je bio izvršen popis u Lješevom Stupu. U matičnoj knjizi umrlih parohije bjeličke pod datumom 28.oktobra 1868. godine (st. kal.) upisana je smrt Krstinje Nikoline Kuzman, stare 30 godina, kojoj su "ostala po smrti sina 3",^70a što znači da je Nikolina porodica tada živjela u Lješevom Stupu, ali jedanaest godina kasnije (u vrijeme popisa 1879. godine) ona se više nije tamo nalazila. Potomci Nikolini, Krstovi i Jankovi danas žive u Ulcinju, Nikšiću, Titogradu i drugim mjestima.

Dr Jovan Erdeljanović je 1810. godine u Lješevom Stupu našao samo 3 porodice Kuzman.⁷¹ Ali jedna po jedna i one su se iselile. Između dva svjetska rata u metohiju je preselio Mićo Đokov Kuzman sa sinovima: Radojem, Markom, Ilijom, Milanom i Nikolom; Savo Đokov je proveo u Americi preko 30 godina, (vratio se 1947. godine), sin mu je Miloš otišao da traži posao; dok je grana Jovana Milutinova umrla, i tako je to domaćinstvo prestalo da postoji. Uoči rata 1941. godine, u Lješevom Stupu (u Kosači) živio je Blagoje Đokov sa sinom Milovanom. Danas u selu ne živi više ni jedna porodica Kuzman, ali su tamo zadržali svoju imovinu (u Moma Dolu i Kosači).

Kuzmani su bili dobri ratnici, u plemenu miroljubivi i cijenjeni. Najčuveniji član ove porodice bio je Vuko-Vuk Bjelanov Kuzman, glasoviti junak i četovođa. Toliko je bio čuven da mu je čak i Njegoš spjevao posebnu pjesmu. Ova pjesma nosi naziv "Bjelici", a počinje ovako:            

"Podiže se Kuzman od Belicah

i sa njim su tri četiri druga"

.   .   .   .   .   .   .   .   .   .   .   .   .

Pjesma dalje kazuje kako je Vuk došao u Crmnicu i poslao pismo barskom Mehmed-agi:

"Mehmed-aga slušaj što ti kažem!

ako zulum nećeš ostaviti

što ga činiš barskoj sirotinji,

kunem ti se vjerom i zakonom,

al' ću moju izgubiti glavu

ali tvoju prije okinuti"

.   .   .   .   .   .   .   .   .   .   .   .   .

Pošto mu aga s prezirom odgovori Vuk je "malu četu sakupio", i pošao da izvrši obećanje. Družinu je ostavio iza bedema, a on sam uskočio u Mehmed-aginu kulu.

"Pa Vuk uždi dvije puške male,

te pogodi agu Mehmed-agu

i Osmana, brata haginoga

.   .   .   .   .   .   .   .   .   .   .   .   .

U Crmnicu otle se vratiše

iz Crmnice zdravo u Bjelice".⁷²

Zanimljiv je pjesnički motiv - da je Vuk Kuzman čak iz Bjelica, preko čitave Riječke i Crmničke nahije, išao u Bar da kažnjava barskog Mehmed-agu, koji "barskoj sirotinji" čini zulum. To svjedoči o izrazito borbenoj, ratničkoj psihologiji i velikoj pokretljivosti ovoga junaka. Na to upućuje i narodno predanje koje govori da je stalno vodio čete po Hercegovini, Brdima, do Bara, Boke i drugih krajeva.

 U objašnjenjima koja je dao uz Njegoševe pjesme, Radovan Lalić piše : "Kuzmani su bratstvo u Bjelicama, grana šireg bratstva Popivoda. Glavna ličnost pjesme, Vuk Kuzman (...) poznati je crnogorski junak. Živio je u doba vladike Petra I, a pročuo se naročito svojim četovanjem po Hercegovini. Ubistvo Mehmed-age barskog spada među njegove najpoznatije podvige. Učestvovao je po predanju, u bici na Krusima (1796) i u ratu protiv Napoleonove vojske u Boki Kotorskoj i Dalmaciji (1806-1813)".⁷³ Opjevan je u narodu, pa se i danas ponekad može čuti pjesma sa stihovima: "Nema Cuce ka Giljena Jova, ni Bjelice ka Kuzmana Vuka".

Rođen je 1775. godine u Lješevom Stupu odnosno zaseoku Moma Dolu, đe se i danas vide razvaline njegove kuće. kako kažu stariji, sahranjen je kod crkve u Predišu, u kamenoj gobnici pored samog lijevog ugla crkve, gledano sprijeda. imao je dva sina Milutina i Nikolu. Milutin je takođe bio poznati jumak i ugledan Bjelica, pa ga je Njegoš uzeo za svoga perjanika.⁷⁴ njegova loza se završava sa sinom Jovanom koji nije imao poroda. Drugi sin Vukov, Nikola, kako smo već rekli,  preselio se kod Ulcinja 1878, ili 1879. godine, đe mu je kao zaslužnom ratniku bila dodijeljena imovina.

Kuzmani se u starim matičnim knjigama vode i kao Kuzmani i kao Kuzmanovići. To nikako ne znači da su to dvije porodice jer se po imenima vidi da se radi o jednoj, već je to rađeno po ličnom nahođenju svještenika koji su ih upisivali.⁷⁵ Danas se prezivaju Kuzmanovići samo potomci Kuzmana koji su krajem 18. vijeka preselili u Bjelopavliće, dok svi ostali nose staro prezime - Kuzman.