O RATOVANJIMA DO 1918. GODINE

RATOVANJE I BORBA ZA OPSTANAK bilo je glavno i vjekovno zanimanje ljudi ovoga kraja, pa nije čudo što je to nezaobilazna tema uvijek kada se o njima govori. Kao i svi njihovi bliži i dalji susjedi, Lješevostupci su četovali po Crnoj Gori, Hercegovini i drugim krajevima, vječito se boreći da očuvaju tu "zlatnu slobodu", plaćajući je skupo i krvavo - ginući u mnogim ratovima i okršajima. Međutim o ratovanjima u starim vremenima nema mnogo toga zapisanog, pa su podaci o poginulim Lješevostupcima unošeni u ovaj rad samo od 1875. godine, jer od tada postoje arhivska dokumenta.

U ratovima koje je Crna Gora vodila protiv Turske 1875-1878. godine poginuli su ovi Popivode:

- Mašut Savov, na Plani u Hercegovini,1875. godine

- Pero Radovanov, na Vučijem Dolu, 1876. godine,

- Nikola Radov, na Ostroškim Gredama, 1877. godine i

- Vuksan Grujučin, u borbama za Bar 1878. godine.⁸⁶  

*        *        *

U balkanskim ratovima 1912/13. godine, učestvovali su svi Popivode i Kuzmani koji su bili stasali za ratovanje, kao i neki dobrovoljci sa preko 70 godina starosti. (Tada su u Lješevom Stupu živjela samo 3 domaćinstva Kuzmana, od kojih jedno nije imalo muških potomaka. To su porodice:Đura Boškova, Đoka Boškova i Grana Jovana Milutinova).

U poznatoj i krvavoj borbi na brdu Taraboš kod Skadra, vođenoj u februaru 1913, poginuli su dvojica Lješevostupaca:

Marko Majov Popivoda, koji je podlegao ranama u cetinjskoj vojnoj bolnici i

Đorđije Krstov Kuzman, koji je bio u sastavu nikšićkog bataljona⁸⁷         

U istoj borbi ranjeno je 13 Popivoda i jedan Kuzman, a to su:

Lješevostupski borci pripadali su I četi (prediškoj) Čevsko-bjelličkog bataljona Katunske brigade. Njoj su pripadali borci iz Prediša, Pejovića, Ublica, Dida, Malošina Dola i Lješeva Stupa. Ova četa je još ranije, zbog ispoljene hrabrosti njenih boraca i postignutih borbenih uspjeha, bila proglašena prvom četom u bataljonu. Samo u borbama oko Skadra iz bjeličkih četa - I prediške i V dubske (Dub je dio sela Resne), poginulo je 40 boraca, od kojih 38 na Tarabošu, a dvojica na susjednim položajima. Iz Prediške čete poginula su 22 borca, a dvojicca su umrli, dok je iz Dubske čete poginulo 18 boraca, a jedan je umro.⁹⁰ Dubskoj četi pripadali su borci iz Resne (Duba), Tomići i Mikulići. Svi osim dvojice (iz obije čete) poginuli su 8. i 9. februara (26 i 27 januara po starome kalendaru) 1913. godine u borbi za Skadar - toj najkrvavijoj i najuzaludnijoj borbi koju je Crna Gora do tada vodila. Samo iz Čevsko-bjeličkog bataljona, na Tarabošu  i oko njega, poginuli su 123 borca, dok ih je 396 ranjeno.⁹¹ Gubici ovoga bataljona bili su najveći, i iznosili su preko 70 posto ljudstva (mrtvih i ranjenih). 

Da bi sačuvali mlađe od pogibije u borbama za Skadar učestvovali su i ratnici sa preko 70 godina starosti, koji su dobrovoljno ratovali kao bombaši na uklanjannju žičanih i drugih prepreka. Među njima su bili i dvojica Popivoda: Drago Radovanov i Jovan Radov.

Odmah iza ovoga krvavog i iscrpljujućeg rata nastavili su rat s Bugarskom, koji je počeo 30. juna 1913. godine, u koji je pošla veća grupa boraca iz Lješeva Stupa. Jedan broj broj je ipak morao izostati tbog neiscijeljenih rana sa Skadra. U ovaj rat pošli su:

Na zborno mjesto u Čevo stigao je i Mato Perov, ali mu je doša glas da mu se sin Savić (od 13 godina) nehotično ubio, pa je zbog toga bio vraćen. Zamijenio ga je brat Savo, iako sa neizliječenim ranama sa Taraboša.

Kao što se vidi, svi učesnici novoga rata "na Bugarsku", osim jednoga, bili su samo prije nekoliko mjeseci ranjeni, ali predaha nije bilo, već su tako izmučeni, iscrpljeni i sa nezaliječenim ranama produžili u novi rat. Lješevostupci koji nijesu učestvovali u ovim ratovima bili su tada u Americi.

*        *        *

Nije se predahnulo od dva iscrpljujuća rata a već 1914. godine, došla je nova najezda, sad od austro-ugaeske sile, kojoj se i sa tako malim snagama trebalo oduprojeti. U pomoć Srbiji odmah su pohitali Crnogorci, pa su u sastavu crnogorske vojske i lješevostupski borci pošli za Bosnu. Na frontu prema austro-ugarskoj vojnoj sili našli su se:

Za njima su, na borbenu liniju, pristigli dobrovoljci:                   

Pošto su ovi četvorica bili maloljetni, i nijesu podlijegali vojnoj obavezi, kasnije im je to bilo posebno cijenjeno, pa su 1939. godine dobili visoke dobrovoljačke nagrade.

U borbama na Javoru poginuo je Živko Vidakov, dok su na drugim položajima ranjeni: Jagoš Gorčinov, Mato Perov i Radoje Zekov.

Naredne, 1915. godine, u vrijeme teških borbi, kada je austrijska sila već bila ugrozila odbranu Crne Gore, u pomoć su im pohitala braća iz Amerike. Italijanskim brodom "Brindizi" krenulo je oko 500 dobrovoljaca u pomoć Crnoj Gori i Srbiji. Na oko 500 metara od pristana u albanskoj luci Medova, 24. decembra 1915. godine, došlo je do strahovite eksplozoije i brod je potonuo. Od oko 500 dobrovoljaca, među kojima su bili i dvojica Popivoda, koji su se već radovali susretu sa Crnom Gorom i braćom u njoj, spaslo se samo 164, a ostale je progutalo Jadransko more. Među utopljenima ostao je Mitar Gorčinov, a među spašenima našao se Blagoje Tomašev.⁹²  Na Cetinju im je 1939. godine podignut veličanstven spomennik nazvan "Lovćenska vila", koji i danas čuva uspomenu na oko 340 rodoljuba kojima nije bilo daleko da prevale polovinu zemaljske kugle da bi založili život za slobodu svoga naroda.

Neuporedivo jačoj austro-ugarskoj vojnoj sili nije se moglo odoljeti, i crnogorska vojska nije više bila kadra da zadrži prodor agresora, pa se našla pred potpunim slomom. Pošto je razbijen front za odbranu crnogorske prijestonice, na Cetinje su, 13 januara 1916. godine, ušle  austro-ugarskoe trupe. U inače veoma složenoj političkoj situaciji, posebno u odnosima između Crne Gore i Srbije, i u krajnje kritičnij situaciji na svim frontovima (nastaloj zbog velike nadmoćnosti neprijatelja i zbog oskudice u ratnom materijalu i hrani, kao i zbog niza drugih okolnosti), došlo je do rasula u crnogorskoj vojsci, posebno na sektoru prema Cetinju.^92a Poslije pada Cetinja, lješevostupski borci koji su se nalazili na tom sektoru, povlačili su se, zajedno sa ostalom vojskom, preko Tomića, i došli u svoje selo. Okupili su se u Moma Dolu, i dogovorili da oružje ne predaju okupatoru. Kada su Austrijanci nastupili ka Čevu, i kada su već bili preko Bjelica (16 januara 1916. godine), lješevostupci su, s oružjem, bez borbe odstupili prema Čevu. Na mjestu zvanom Bošnjani, nadomak Čeva, zauzeli su položaj. Uto su dvojica Vukotića iz Čeva - Lazar Božov i Pero Krstov, presreli Austrijance u obližnjim Potočinama, pucali u njih  - i tu poginuli. Lješevostupci su otvorili vatru, i time izazvali protivudar mnogobrojne austrijske vojske. Nije imalo nikakvog smisla nastavljati tu neravnopravnu borbu, i jedva su uspjeli da odstupe prema Danilovgradu, đe se nalazio štab Bjelopavlićke brigade. Nekoliko dana kasnije, tačnije - 21. januara 1916. godine,, odlukom Vrhovne komande, crnogorska vojska je zvanično bila raspuštena, pa su Lješevostupci oružje predali komandi u Danilovgradu i vratili se u svoje selo.

Ovaj simbolični oružani otpor nije, naravno, imao nikakvog vojničkog efekta, ali je imao značenje moralne satisfakcije. Bila je to samo oduška, samo tradicionalno, opiranje mrskom okupatoru koje je moglo stajati života i njihove porodice koje su se neposredno prije toga našle pod okupacijom.

Sa nastalom situacijom Crnogorci se nijesu pomirili, pa se jedan broj boraca odmetnuo u komite radi pružanja oružanog otpora okupatoru. Među Katunjanima koji su se ponovo prihvatili oružja našli su se Vuko Jovanov, Drekale Gorčinov i Jagoš Gorčinov. komite sa područja Katunske nahije izvodili su oružane napade na žandarmerijske stanice (na Bati Cuckoj, i u Vršanju, poviše Njeguša), napadali vojne transportne kolone, i stalno uznemiravali neprijatelja. "Komite nijesu bili brojni, ali su zadavali ozbiljnu brigu austrijskoj okupacionoj vlasti", kaže dr Novica Rakočević.⁹³ Ostali Lješevostupci našli su se u taocima (Gorčin Đurov), ili u logorima i na prisilnim radovima u Boki, Budvi, Rugovu i drugim mjestima. Ipak, većina je poslije izvjesnog vremena puštena i vraćena kućama.

Život pod austrijskom okupacijom bio je više nego težak. Već prvih dana okupator je opljačkao i ono malo sredstava za život: namirnice stočnu hranu i dio stoke, pa je stanovništvo ubrzo dovedeno na ivicu propasti. Moralo se trošiti i sjeme, pa se na proljeće nije imalo što posijati. Skapavalo se od gladi, pa su čak i imanja prodavana da bi se preživjelo; harale su boleštine, a naročito teške posljedice ostavila je "španjolska groznica", kako su nazivali opasnu vrstu gripa koji je harao Evropom i prouzrokovao milionske žrtve. Teško stanje nastalo je na čitavoj okupiranoj teritoriji, ali je ono najteže posljedice imalo u inače siromašnom područjima kao što je Katunska nahija. Zbog strahovite gladi koja je u Crnoj Gori vladala pod austro-ugarskom okupacijom (21. januara 1916. -11. novembra1918. godine), taj perid je u narodu ostao poznat kao "gladne godine".

*        *        *

Poslije tri uzastopna rata došao je, krajem 1918. godine, i dugo željeni mir. Međutim, ni tada politička situacija nije bila stabilna jer se znatan broj Crnogoraca, a naročito u cetinjskom kraju, protivio načinu na koji je izvršenu ujedinjenje sa Srbijom (a ubrzo zatim i sa ostalim jugoslovenskim pokrajinama) i obespravljenju crnogorskog naroda u novoj državi. U pristupu tom velikom problemu Crnogorci nijesu bili jednoglasni, već su se podvojili na pristalice bezuslovnog ujedinjenja i na one koji su bili za ravnopravnost Crne Gore i njenog naroda s ostalim narodima u novoj državi.⁹⁴

U izbornoj agitaciji pristalice bezuslovnog ujedinjenja isticali su svoje kandidate na bijeloj hartiji, a drugi - na zelenoj, pa su po tome pripadnici sukobljenih političkih tabora bili nazvani - bjelaši i zelenaši. Veliki broj Katunjana, a među njima i jedan dio Lješevostupaca, učestvovao je, početkom januara 1919. godine, u pobuni nekoliko hiljada zelenaša. Ustanički odbor koji se nalazio u Bajicama, kraj Cetinja, obratio se organu Podgoričke skupštine - Izvršnom odboru na Cetinju, zahtjevom u kojem, između ostalog, stoji: "Mi, smo svi složni da Crna Gora uđe punopravna sa ostalijem pokrajinama u jednu veliku jugoslovensku državu, bez ikakvijeh unutrašnjijeh granica, - obllik vladavine ostavljamo da punovažno riješi izabrana skupština svijeh Jugoslovena (kostituanata) čemu ćemo se srdačno pokoriti".⁹⁵ Svi njihovi zahtjevi bili su odbijeni pa su preduzete opsežne mjere da se pobuna uguši. Odlučne, bolje organizovane i dobro naoružane srpske trupe i bjelaške čete odnijele su pobjedu, pa je kod pobunjenika došlo do rasula. Većina ih se vratila svojim kućama, jedan broj je emigrirao u Italiju, a manje grupe "komita" ostale su u šumi - spremne da nastave borbu. Među komitima koji su nastavili da pružaju otpor bili su četvorica Lješevostupaca: Andrija Matov, Krsto Lukin i Nikola Radojev Popivoda, kao i Blagoje Đokov Kuzman. Andrija je nešto kasnije emigrirao u Italiju, vraćao se i ponovo išao, tako da je 1919-1921. godine pretežno bio u Gaeti, u sastavu crnogorske emigrantske vojske.

Ovi događaji ostavili su dubokoga traga u političkom životu Crne Gore, gotovo u svakom selu i plemenu, a osobito u Staroj Crnoj Gori. To je kasnije imali velikog odraza i na političke prilike i zbivanja u sudbonosnim danima 1941-1945. godine.

Pod uticajem ondašnje velikosrpske propagande, kod jednog dijela naroda zadržalo se mišljenje da su ondašnji crnogorski federalisti bili protiv ujedinjenja Crne Gore sa ostalim jugoslovenskim pokrajinama, što nije tačno, iako je bilo pojedinaca koji su drukčije mislili. Njihovo osnovno političko opredjeljenje bilo je - časno i ravnopravno ujedinjenje, a to se jasno može viđeti i iz sadržine njihove žalbe koju su , povodom izbora na Cetinju 1918. godine, uputili podgoričkoj skupštini. Oni kažu: "Mi smo za Jugoslaviju. Oblik te naše velike zajedničke Jugoslavije odrediće jugoslovenska konstituanta sastavljena iz voljom naroda izabranih predstavnika sviju jugoslovenskih pokrajina. Mi smo za to da u Jugoslaviju uđe Crna Gora i Srbija bratski ruku pod ruku i ravnopravno".^95a 

Nakon burnih događaja nastalih poslije oslobođenja od austrougarske okupacije počeo je da teče miran život, bez oružanih sukoba, a to je mnogo značilo za narod koji je sasvim bio iscrpljen kroz tri uzastopna rata i kroz trogodišnju okupaciju - i bio doveden na ivicu proasti. Uslovi života su se popravljali, jer se u miru moglo više raditi i stvarati, a zbog raseljavanja u Metohiju i Vojvodinu ostalo je više ekonomskog prostora za one koji su ostali kod svojih kuća. No, teškoća je i tada bilo naprijetek, a one su povećavane nacionalnom i socijalnom obespravljenošću, što je jako podsticalo nezadovoljstvo prema novonastalom režimu.