MEĐUSOBNI ODNOSI

I NARAVI LJEŠEVOSTUPACA

LJEŠEVOSTUPCI  SU BILI miroljubivi i druželjubivi. Nije zapamćen slučaj da je neko poginuo ili povrijeđen  od ruke rođaka - bratstvenika Popivode. Bratski su dijelili dobro i zlo, a više je bilo zla nego dobra. Svoj zajednički korijen cijenili su kao svetinju jer "jedna majka ne može roditi sve", pa su i u najtežim trenucima bili zajedno i jedno. Sve ovo se može reći i za odnose Popivoda i Kuzmana.

Koliko se držalo do krve veze vidi se i po tome što se nikada nije dogodilo da je sklopljen brak između dvoje članova porodice Popivoda. Iako bi to s pravnog gledišta bilo još davno moguće, to se još nije dogodilo. Naprotiv, to bi i dan-danas bilo smatrano za sramotu i ogrješenje o krvnu vezu, što je rijedak slučaj u porodicama kojima je zajednički predak do deset pasova unazad. Čvrsto zajedništvo i bratski osjećaj sačuvani su do danas, i vjerujemo da će se i dalje prenositi s kojena na koljeno, i njegovati kao moralna vrijednost od posebnog značaja.

 Lješevostupci ni sa susjedima nijesu nikada dolazili u sukob, osim jednom sa bratstvom Abramović, iz Prediša. To je bilo oko 1800. godine, kada su zbog nekih sporova i zađevica Abramovići popalili Lješev Stup. Oni su bili mnogobrojniji, pa zato i jači, i odlučili su se na takav nesvakidašnji korak. Lješevostupci su se osjećali dijelom krivi za ovaj spor, pa su Abramovićima oprostili učinjeno: razboritost je prevladala, a do pomirenja je brzo došlo. Nikada više to nije imalo lošeg odraza na odnose između ova dva bratstva, i kasnije se samo u šali pominjalo, a dobri međusobni odnosi potvrđivani su i brojnim kumstvima. Inače, i sa svim ostalim susjedima: Čevljanima, Velestovcima, Barjamovičanima, Tomićima, Malošdoljcima i Predišanima uvijek su živjeli u slozi i razložnom sporazumijevanju.

Iako je u Crnoj Gori dugo vladao običajni zakon krvne osvete, pa su bili i česti slučajevi iseljavanja "zbog krvi", Lješevostupci nikada nijesu imali takvih neprilika. Svoju hrabrost nijesu zloupotrebljavali, niti su je ispoljavali na negativan način, već su se držali načela da je hrabrost vrlina koja priliči čovjeku ("Hrabrost na čovjeku miriše, a na nečovjeku smrdi").Naravno, niđe i nikada nije sve idealno i bez mana, ali težih sukoba i izgreda nijesu imali.

Popivode su bili neobično privrženi svome selu, i nijesu se raseljavali sve do početka 20. vijeka. Rađali su se i umirali u Lješevom Stupu, sve dok su počeli odlaziti na rad u Ameriku (od 1904. godine), i kasnije se iseljavati kao kolonisti u Metohiju i Vojvodinu.

Nijesu mnogo težili boljem, a nijesu im se ni ukazivale takve mogućnosti. Iz generacije u generaciju su ratovali, kao uostalom i svi njihovi bliži i dalji susjedi, svjesni da idu u pogibiju, znajući da mogu samo očuvati ono što imaju, a nikako dobiti više. Dobro su znali očevi da njihovi sinovi i unuci neće dočekati ništa bolje od njih, pa opet - optimizam ih nikad nije napuštao. Pjevali su uz gusle ("Đe se gusle u kuću ne čuju, tu je mrtva i kuća i ljudi"), organizovali kola i sjednike, i tako nalazili načina da "okrenu brigu na veselje". Bilo im je svojstveno ono što o Crnogorcima, na jednom mjestu , kaže Simo Šobajić: "S gusala je (Crnogorac) hvatao primjere kojima je čeličio srce i dušu ... Kroz gusle on se prosto izljubi s istorijom... Gusle (su) domaće vaspitanje Crnogoraca... U snovima natpatriotskom Crnogorcu prođe cio vijek".⁷⁸ Gusle su bile izuzete od korote pa se guslalo i u najvećim nesrećama i žalostima, a dobri guslari su bili cijenjeni i svuđe rado primani.Pored gusala, jedini muzički instrumenat bile su - diple. Igralo se samo crnogorsko kolo - drugu igru gotovo nijesu poznavali.

Inače, ovđe su ljudi najveći dio života provodili u koroti jer se često ginulo i umiralo, a svaki bratstvenik je korotovan s mnogo obzira. Ako se pak "kuća iskopa", ako se izgubi jedini muški nasljednik - tada se korotovalo vrlo dugo. Bilo ih je koji su ostarili a nikad nijesu zapjevali. Đevojke su, čobanujući ili putujući na pazar, tužele umjesto da pjevaju, iako nijesu bile u koroti, vježbajući se tako da kasnije kao tužbalice žale svoje rođake ili saplemenike.

Vječita borba s nemaštinom i neizvjesnost njihovog sjutra, učinili su od njih suzdržane, skromne i ćutljive ljude, ali i ljude jake volje, istrajne - i vječite optimiste. Takve osobine omogućile su ljudima ovoga kraja da dostojanstveno žive i prežive goleme nevolje, velike napore, stalna odricanja i jednako upornu nemaštinu, koja ih je pratila od rođenja do smrti.